Ludbreški kotar je za razliku od koprivničkog, koji je imao elemente i vojničkog i banskog grada, bio trgovište koje se razvijalo kao središte nekoliko plemićkih veleposjeda i područje kojim je nakon prestanka osmanlijskih upada išla najkraća veza između zapadne Ugarske i Zagreba, a na tom se putu razvilo i svetište Svete krvi Isusove. Zbog toga je privredna aktivnost u tom području bila slaba, izuzev gostioničke djelatnosti, na što je svakako u devetnaestom stoljeću utjecala velika prometna izoliranost kada su veze sa Zagrebom krenule drugim putovima. U prošlosti je ludbreško područje pripadalo Križevačkoj županiji, ali kasnije dolazi do rascjepa pa sve više jača u vrijeme Vojne krajine pripadnost Varaždinskoj županiji kao dijelu Banske civilne Hrvatske i uloga plemićkih obitelji Batthyani, Drašković i Rauch odrazila se u obilju malih naselja u kojima je uvijek bilo obrtnika i malih trgovina koje su zadovoljavale minimalne potrebe stanovništva, dok su se veće kupnje i prodaje obavljale u Koprivnici, Čakovcu, Donjoj Dubravi, Legradu ili Varaždinu. Najbliža željeznička stanica bila je u Čakovcu i Koprivnici. Kroz Adresar iz 1890. možemo uočiti strukturu obrtnika i trgovaca, a kroz usporedbu s istoimenim radovima za kotar Đurđevac, Koprivnicu i Križevce možemo uočiti razlike između kotara gdje je Ludbreg imao najslabije razvijenu strukturu obrtništva i trgovine. To je područje sve do 1937. bilo bez željezničke pruge, a zbog započetog propadanja veleposjeda bilo prepušteno nazadovanju, s nastojanju da očuva tradicionalne oblike života iz vremena feudalizma. Ovaj rad je dio trilogije o obrtnicima i trgovcima Središnje Podravine 1890. godine koji su već objavljeni.
Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper