• OD ZRNA I KLIPA DO KRUHA I KOLAČA U PODRAVINI DO 1945. GODINE
• TRGOVIŠTA I STUPANJ URBANIZACIJE U SLAVONSKOJ KRAJINI (VARAŽDINSKOM GENERALATU) I KRIŽEVAČKOJ ŽUPANIJI U 17. STOLJEĆU
• HRVATSKO-MAĐARSKI PREKOGRANIČNI ODNOSI - NA PRIMJERU EUROREGIONALNIH SURADNJA
• SREDNJOVJEKOVNI TOPONIMI SJEVERNE HRVATSKE - KULTUROLOŠKI I INTERDISCIPLINARNI ASPEKTI TOPONOMASTIKE
• KOPRIVNIČKA KRIZA VLASTI 1927. - 1929.
• OLTARI ŽUPNE CRKVE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U MOLVAMA
• GOVOR KOPRIVNICE I PODRAVINE NEKAD I DANAS
• BOGOJAVLJENJE - SVETA TRI KRALJA - VODOKRŠĆE U TRADICIJI HRVATA U MAĐARSKOJ
• KOPRIVNICA U ZAPOVIJEDIMA I IZVJEŠĆIMA JNA 1990. I 1991. GODINE
• ZNANSTVENI ČASOPIS PODRAVINA. BIBLIOGRAFIJA S KOMENTAROM O ČASOPISU I PODRAVSKOJ STRUČNOJ I ZNANSTVENOJ PERIODICI
• PRIKAZI NOVIH KNJIGA I ČASOPISA

GOVOR KOPRIVNICE I PODRAVINE NEKAD I DANAS

U kajkavskoj Podravini pruža se najvažni­ja granica u kajkavskom dijasistemu, i to od Drave, sjeverno od Koprivnice, preko samoga grada na Kalnik, a otuda dalje prema Medvednici, do rijeke Zeline. Zeli­nom skreće na jug, do utoka te rijeke u Lonju, odnosno do Ivanić Grada, a zatim dalje na istok, na Moslavačku goru. U Podravini zapadno od te crte prostiru se tzv. konzervativni kajkavski govori koji najbolje čuvaju starinu u akcentuaciji. Na istoku, točnije na sjeveroistoku kajkavskoga područja, nalaze se njezini revolucio­narni, najrevolucionarniji govori s obzirom na prozodiju, upravo dvije takve sku­pine govora. Jednu skupinu, koju sam nazvao podravskim dijalektom, čine govori s ograničenim mjestom naglaska na posljednja dva sloga riječi. Druga je, mnogo veća, skupina koja zauzima najveći dio sjeveroistočne kajkavštine, s također vrlo važnom osobinom u slavenskim jezicima, osobinom koja je vrlo slična crti koju nalazimo u litavskom jeziku, odnosno u njegovu dije­lu, a to je unakrsna metatonija cirkumfleksa (u kajkavštini i u hrvatskim i u srpskim govorima - dugosilazni naglasak) i akuta (npr. mêso > mẽso, s~uša > s^uša). Kod Koprivnice se sastaju tri kajkavska dijalekta (po mojoj klasifikaciji): varaždinsko-ludbreški (pripada Ivšićevoj I. skupini), podravski (podravskovirovski - pripada Ivšićevoj IV. skupini) i križevačko-bilogorski (također Ivšićeva IV. skupina). U blizini se nalaze i štokavski, upravo novoštokavski govori, sekundarni na tom području, a poseban su slučaj govori Peteranca s Torčecom i Hlebina. Sama Koprivnica, kao grad i središte područja, ima specifičan položaj, pa prema tome i govor. Novije dijalektne granice uvjetovane su iseljavanjem starosjedilačkoga stanovništva za turskog prodiranja polovicom 16. stoljeća i doseljavanjem novoga sta­novništva s jugoistoka Bosne (ijekavskošćakavski govori kod Virovitice, ikavsko-jekavski govor Virovitice) i istočne Hercegovine (većina novoštokavskih go­vora). Nakon odlaska Turaka nastavlja se naseljavanje iz suprotnoga smjera, tj. sa zapada dolaze kajkavci, među kojima ima najvjerojatnije i potomaka prije iseljenoga stanovništva. Miješanjem raznih kajkavskih govornih tipova međusobno i sa štokavskim govorima nastaju novi govorni tipovi. Jedan od tih govornih tipova zauzima u Podravini manje prostora, a proširen je u sjevernoj Moslavini (prema čemu sam ga nazvao sjeverno-moslavačkim, odnosno čazmanskim dijalektom). Gradski govor Koprivnice formirao se kao interdijalekt, rezultanta različitih dijalekata svoje okolice - triju kajkavskih i novoštokavskoga, s jedne strane, te pod utjecajem književnoga jezika. Utjecaj kajkavskoga književnog jezika bio je sigurno veoma jak jer je i on bio dobrim dijelom po svojoj strukturi i leksiku rezultanta više kajkavskih tipova, dijalekata. Novi književni jezik nakon 1835. bio je drugoga tipa. Danas u Koprivnici, kao i obično u gradovima, treba razlikovati dva sredstva, dva idioma općegradske komunikacije. Jedno je koprivnička varijanta kolokvijalnoga, razgovornoga stila hrvatskoga književnog jezika, koja je podtip zagrebačke varijante, kao što su to i križevačka, varaždinska i krapinska varijanta. Drugo je koprivnički kajkavski koine, interdijalekt, koprivnička kajkavština, o čijem je nastanku i karakteru bilo riječi prije. Može se govoriti o još jednom idiomu slične funkcije, a to je koprivnička štokavština, koju ne smijemo brkati s koprivničkom podvarijantom kolokovijalnoga stila književnoga jezika, iako mu je bliska. To je slično, u manjem obujmu, zagrebačkoj situaciji gdje također imamo, uz idiom kolokvijalnoga stila, i zagrebačku štokavštinu. Koprivničkom štokavštinom, kao i zagrebačkom, govore građani kojima je materinski idiom štokavština, u Koprivnici upravo novoštokavština. Odnose, prilike u kojima se govori kojim idiomom, kvantitativne pokazatelje koliki dio stanovništva govori jednim, a koliki drugima idiomima te koje su jezične značajke i njihova struktura moguće je dati samo nakon opsežnoga sociolingvističkoga i dijalektološkoga istraživanja. To nam u Koprivnici tek predstoji. Za Split imamo i sociolingvističke studije i rječnike govora, za Varaždin smo dobili rječnik, a studije trebaju slijediti. Koprivnica treba i može dobiti i prikaze svojega jezičnoga bogatstva i identiteta, kao što to ima u privredi, obrazovanju, umjetnosti, sportu, zdravstvu, pa i znanosti, geografijij i povijesti. Predlagao sam ta istraživanja prije tridesetak godina kada bih i sam u tome mogao puno više sudjelovati, sada sigurno puno manje. Budući da Koprivnica nema ustanove koja se bavi jezikom, predlagao sam i predlažem (kao i za druga slična područja) da se u Muzeju otvori barem jedno, ako ne i dva mjesta jezikoslovca, najmanje jednoga dijalektologa, kao što imamo povjesničare, arheologe, povjesničare umjetnosti i etnologe, koji bi se bavili izučavanjem jezika grada i kraja.