BUČAROVO VIĐENJE PROTESTANTIZMA I KATOLIČKE OBNOVE U SJEVERNOJ HRVATSKOJ

Jedina je svrha ovog Sažetka da istakne samo povijesno provjerene činjenice koje se odnose na pojavu reformacije i protureformacije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, posebno i kad nisu u skladu s podacima što ih donose pojedini autori (u prvom redu Franjo Bučar i Rudolf Horvat) u ovdje komentiranim djelima. U hrvatskoj je tiskari u Urachu kod Tübingena, u razdoblju od 1561. do 1564., tiskano dvadeset i šest knjiga (glagoljicom 12, ćirilicom 8 i latinicom 6) odnosno trinaest naslova. Osnivač je i glavni pokrovitelj čitave djelatnosti barun Ivan Ungnad. Franjo je Bučar, s obzirom na tadašnje naklade, procijenio da je, ako se uzmu u obzir i djela koja nisu tiskana u Urachu, otisnuto između dvadeset četiri i dvadeset pet tisuća svezaka hrvatskih knjiga (prema nekim autorima i do trideset tisuća). Najznačajnije su od njih Prvi del Novoga teštamenta, tiskan 1562. glagoljicom, a 1563. i ćirilicom, i Drugi del Novoga teštamenta, tiskan 1563. i glagoljicom i ćirilicom. Po Bučaru to su narodni čakavski književni spomenici 16. stoljeća, ali tu preopćeniti izraz »narodni«, s obzirom na jezik, valja uzeti s rezervom. Iznimno su teški problemi nastupili pri raspačavanju tih knjiga upravo na prostoru za koji su pisane, pa se u Ljubljani čuva petnaest, a u Zagrebu svega pet primjeraka. Ostali se nalaze po europskim knjižnicama. Utvrđeno je da su do danas sačuvane 162 knjige, ali je moguće da taj broj nije konačan. Njihova je recepcija u sjevernim hrvatskim krajevima bila slaba zbog pisama (glagoljice i ćirilice) i zbog relativno malog broja pismenih pojedinaca. Uraška je epizoda u povijesti hrvatske književnosti ipak iznimno važna jer donosi prve pokušaje standardizacije hrvatskog jezika. Širenje je reformacije izazvalo vjerske nesuglasice i netrpeljivost između katolika i protestanata. Krizno razdoblje završava Augsburškim vjerskim mirom 1555. kada je i protestantska vjera politički priznata, pa zemljoposjednici dobivaju pravo cuius regio illius religio (čija zemlja, njegova i vjera). Franjo Bučar donosi dosta preglednu sliku rasprostranjenosti protetstantske vjere u današnjoj Hrvatskoj. No kada prikazuje vjerske i političke prilike u Varaždinu i Međimurju, on puno toga preuzima od Rudolfa Horvata, a jedan i drugi najviše duguju Josipu Bedekoviću Komorskom. Više autora nakon Bučara i Horvata decidirano tvrdi da je već Nikola IV. Zrinski Sigetski bio protestant, za što ne postoje povijesni dokazi. Izvjesno je tek da je zbog okruženja u kojem je djelovao, a posebno zbog društveno-povijesnih prilika, morao biti tolerantan i prema pripadnicima te vjere. Knjige je tiskane u Urachu, blago rečeno, ignorirao. Najzamršenijim se čini pitanje postojanja i djelovanja tiskare u Nedelišću i mogućeg književnog rada kalvinističkog svećenika Mihalja Bučića. Od svih je djela, koja mu se pripisuju, tek izvjesno da je postojala knjiga Contra realem præsentiam Corporis et Sanguinis Christi in sacramento Euharistiæ zbog koje je 1574. bio ekskomuniciran, ali nije utvrđeno da je tiskana u Nedelišću. Povijesne činjenice kažu da je putujući tiskar Rudolf Hoffhalter došao u Nedelišće oko sredine 1574., da je do 13. kolovoza dovršio tiskanje Decretuma Ivana Pergošića te da je odmah nakon toga otputovao u Hermannstadt (danas Sibiu) u Rumunjskoj, kamo je stigao već iste godine. Dokazano je da je Ivan Manlius tiskao svoju prvu knjigu u Ljubljani 1575., kada je Hoffhalter sa svojim tiskarskim priborom već napustio Nedelišće. Manlius je 1586. i 1587. boravio i u Varaždinu i tu tiskao četiri knjige. Sva nagađanja o preseljenju Hoffhalterove tiskare iz Nedelišća u Varaždin ostaju samo nagađanja jer nemaju nikakve znanstvene osnove. O protestantizmu se u Međimurju sa sigurnošću može govoriti od 1570. do 1613., odnosno od godine kada je postao do godine kada je prestao biti službenom konfesijom, nakon čega pstupno nestaje s tog zemljopisnog prostora. Ne postoje vjerodostojni podaci o neprijateljskom odnosu Jurja Zrinskog IV. (Starijeg) prema katolicima i, posebno, prema pavlinima. Ono, pak, što postoji, više govori o toleranciji negoli o sukobima. Nisu sačuvani povijesni dokumenti kako su izgledale protestantske crkve, ukoliko su postojale, i na kojem su jeziku propovijedali protestantski dušobrižnici (jer ne postoje niti koncepti njihovih propovijedi). Već potkraj 17. i na početku 18. stoljeća počinje u Međimurju gradnja velebnih katoličkih crkava, uglavnom dovršenih do 1790. godine. Općenito uzevši, vrlo su česte značajke autora koji su pisali o protestantizmu u Međimurju i sjeverozapadnoj Hrvatskoj preslobodne, da se ne kaže paušalne, interpretacije postojećih povijesnih izvora, s previše materijalnih pogrešaka, koje potom od starijih pisaca uporno preuzimaju mlađi. Cjelokupna, na ovom mjestu prikazana, građa zahtijeva sustavno prevrednovanje i korekcije. Ako do toga ne dođe, pogreške će upornim prenošenjem postati činjenice, a slika će o reformaciji i protureformaciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj ostati zamućena ili, još točnije, pogrešna.

Izvorni znanstveni radIvan Zvonar
Preuzmite temuStranice 162-217.pdf

37 Svibanj 2020.
36 Prosinac 2019.
35 Lipanj 2019.
34 Prosinac 2018.
33 Lipanj 2018.
32 Prosinac 2017.
31 Lipanj 2017.
30 Prosinac 2016.
29 Lipanj 2016.
28 Prosinac 2015.
27 Lipanj 2015.
26 Prosinac 2014.
25 Lipanj 2014.
24 Studeni 2013.
23 Lipanj 2013.
22 Siječanj 2013.
21 Srpanj 2012.
20 Studeni 2011.
19 Lipanj 2011.
18 Studeni 2010.
17 Lipanj 2010.
16 Prosinac 2009.
15 Lipanj 2009.
14 Prosinac 2008.
13 Lipanj 2008.
12 Prosinac 2007.
11 Lipanj 2007.
10 Studeni 2006.
9 Svibanj 2006.
8 Studeni 2005.
7 Lipanj 2005.
6 Prosinac 2004.
5 Lipanj 2004.
4 Studeni 2003.
3 Lipanj 2003.
1 Veljača 2002.