• VOJNOKRAJIŠKE INSTITUCIJE U PRAKSI: SLAVONSKA KRAJINA 1578. GODINE
• POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE UKUPNOG BROJ STANOVNIKA VARAŽDINSKOG GENERALATA I KRIŽEVAČKE ŽUPANIJE OD KRAJA 16. DO POČETKA 18. STOLJEĆA
• SUDBINA NIJEMACA U ŽUPANIJI BARANJI I U BARANJSKOM TROKUTU NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
• MIGRACIJA IZ JUŽNE MAĐARSKE PREKO DRAVE I SAVE KRAJEM XIX. STOLJEĆA
• KRIŽEVAČKI VELIKI CEH
• DOPRINOS PODRAVINE PREHRANI HRVATSKE U PRVOM SVJETSKOM RATU
• LADA - “LEPI IVO” - IVANJDAN - S POSEBNIM OSVRTOM NA POPIJEVKE I OBIČAJE PODRAVSKIH HRVATA U MAĐARSKOJ
• “BUDI ODAN CARU” I “ŠTO BOG DADE I SREĆA JUNAČKA” WARASDINER 1538. - 1913.
• PRIKAZI NOVIH KNJIGA I ČASOPISA

LADA - “LEPI IVO” - IVANJDAN - S POSEBNIM OSVRTOM NA POPIJEVKE I OBIČAJE PODRAVSKIH HRVATA U MAĐARSKOJ

Na samom početku valja zaključiti kako sv. Ivan poznat iz Novog zavjeta sasvim odudara od “lepog Ive”, Ivana, poznatog iz hrvatskih obrednih pjesama. Ovaj drugi naoružan je sabljom, javlja se, dakle, kao ratno božanstvo koje je kasnije poprimalo osobine ratarskog božanstva, naime on “orje duge rali”. Lik sveca i poganskog mladog božastva Ive dovodi se u vezu sa sinkretizmom i kontaminacijom predožbi, arhaičnog poganskog sloja i kršćaskih učenja. S druge pak strane u ivanjdanskim pjesama iz koprivničog kraja u Hrvatskoj jednosmisleno i nepobitno je očuvan trag božice Lade, kao mlade i lijepe djevojke, božice ljubavi, koja sprema svatove i udaje se za svoga brata Ivana, što bi značilo da je posrijedi incest. Opstojnost slavenske, u našem slučaju slavenske Venere, Lade, u etnološkoj znanosti za neke je znastvenike bilo prihvatljivo, dok za neke sporno, dok je posljednjih godina B. A. Ribakov, ruski arhelolog, ponovo obnovio mit o Ladi i Lelji,(2) jednako tako i u srpskoj znanosti je skoro jednoglasno prihvaćeno da su Lada i Ljelja slavenske boginje.(3) U narečenim zapisanim hrvatskim pjesmama etno-glazbenika Vinka Žganca iz okoline Koprivrivnice Lada ima svoje stanovito mjesto, a pri čemu ne smijemo posumnjati da je riječ o krivotvorenim popijevkama! No u pučkoj tradiciji mađarskih Hrvata sv. Ivan sasvim odudara od sv. Ivana poznatog iz Novog zavjeta, naime, ovaj prvi se i sam smatra poganom, uz kojeg se vezuju razne djelatnosti: umrlim dušama otvara nebeska vrata, vodi Bogorodicu u raj, ore duge “rali” (seksualna simbolika), šeće se po zlatnom mostu (povezuje nebo i zemlju), donosi plodnost i rodnost njivama. Ivanjdanske su pjesme zorno svjedočanstvo kontaminacije arhaičnih poganskih slojeva i kršćanskih učenja o svecima: Marija, Ivan, krštenje Isusa obogaćuje s i drugim osobinama koje ne sadrži Novi zavjet. Ivanjdanski običaji izvodili su se u mađarskih Hrvata, kao i drugdje po svijetu, uoči ljetnje ravnodnevice, dakle, prehodne noći, uz vatru i preskakanje vatre, radi zdravlja i sretne ljubavi, uz obvezatno darivanje zemljinih biljnih plodova vatri, uz “lilanje” i izvođenje arhaičnih ivanjdanskih ljubavnih pjesma koje su bile popraćene neobuzdanim veseljem pa čak nerijetko i snošajem. Uz sv. Ivana vezuje se i kumstvo, kao njegov prepoznatljiv atribut. Duge ivanjdanske pjesme izvodile su se skupno, pjevala ih mladež i mlade snaše i njihovi muževi, dakako, u nekim krajevima čak i stariji, ugledniji građani, dok su djeca potrčala sa zapaljenim “lilama” i oko sebe u noći vrtjeli s njima, tj. “lilala su”, opisujući magične krugove, odnosno, vjerojatno oponašajući i podsrekakvši tako sunčanu putanju na nebeskom svodu, čija je vrućina bila iole potrebna za zriobu jačma, raži i žita.