Na podravskom dijelu sjeverozapadne Bilogore od polovine 18. stoljeća, pa sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća stvarani su tradicijom nadahnuti arhitektonski oblici klijeti, objekata združene gospodarske i boravišne funkcije. Danas su nažalost čak i njihovi ruševni ostaci izuzetno rijetki, što alarmantno upozorava na potrebu njihove zaštite. Ova je graditeljska baština skromna i gotovo nepoznata, ali to naravno ne znači da je i manje vrijedna. Estetska težnja vlasnika i graditelja prožela je njene oblike jednostavno i iskreno rezultirajući nesumnjivom umjetničkom vrijednošću. Arhitekturu ovih klijeti odlikuje izuzetno stilsko jedinstvo, čistoća i jednostavnost funkcijom nadahnutih oblika, uravnoteženost kompozicije, mjerilo prilagođeno čovjeku i ljepota upravo takvih proporcija. Korištenje materijala iz neposrednog prirodnog okoliša, te znalačka vještina seoskih graditelja da materijal koriste u skladu s njegovim svojstvima, ukazuju na povezanost i međusobno razumijevanje čovjeka i prirode, iz čega na kraju i prizlazi visokovrijedan ambijent nastao kao simbioza ove odmjerene arhitekture i pripitomljenog krajolika. Prema različitim formalnim elementima vanjskog oblikovanja građevine, kao i oblikovanju njima specifičnih prostora izdvajaju se tipovi, koji ujedno kronološki pobliže određuju razvojnu liniju arhitekture bilogorskih klijeti.
Pregledni rad / ReviewMaja Zebec