Na prijelomu XIX. i XX. stoljeća nacionalni integracijski proces zahvatio je hrvatsko selo koje je, s obzirom na njegovu pripadnost hrvatskoj etničkoj zajednici te njegov pučki protonacionalizam, spremno prihvaćalo nacionalnu propagandu s hrvatskim predznakom, a napose ideologiju seljačkog pokreta braće Radić. To je bio početak dugotrajnog kretanja hrvatskog prostora prema masovnom društvu te ujedno i početak nacionalizacije masa. Duboka ukorijenjenost HPSS-a u kotaru Ludbreg u razdoblju od 1905. do 1914. godine rezultat je prevlasti agrarnog gospodarstva, velike etničke homogenosti stanovništva te postojanja srednjeg i imućnijeg sloja seljaštva kao posljedice procesa stratifikacije koji je zahvatio hrvatsko selo na prijelazu XIX. u XX. stoljeće. Stranka se širila vrlo teško, uz iznimne napore članova Glavnog odbora, napose predsjednika i ideologa Stjepana Radića, te velikog broja suradnika na terenu. Tijekom prvog desetljeća XX. stoljeća čitavi prostor ludbreške Podravine, osim samog središta – Ludbrega, bio je ispresjecan mrežom ogranaka HPSS-a. U tom kontekstu mogu se objasniti pet uzastopnih zastupničkih kandidatura predsjednika HPSS-a, Stjepana Radića, u kotaru Ludbreg gdje je njegova pobjeda na parlamentarnim izborima, unatoč pritiscima, nedemokratskim postupcima režima te nepovoljnom izbornom zakonu već unaprijed bila izvjesna. Međutim, realno gledajući, seljački pokret braće Radić do 1918. godine nije mogao postići znatniji politički uspjeh na nacionalnoj razini jer je izborno pravo u Banskoj Hrvatskoj imalo tek 2% stanovništva.
Izvorni znanstveni rad / Original scientific paperIvančica Jež